Mjesto za obećanja

"Čvrsto vjerujem da postoje površine i prostori na ovom svijetu koje moram JA ISPUNITI".Otac me zove Milo. Nosim ime svog ponosnog đeda. Uvijek sam želio više da se “zanimam”, nego da budem profesionalan. Po zanimanju sam slikar, a po zvanju profesor. Kad god mogu, to prećutim. Majka je jako željela da postanem ljekar. Ta želja je držala sve dok mi se ime nije počelo povlačiti po novinama, ispraćeno fotografijama mojih prvih likovnih radova. Sva djetinjstva su lijepa. Neka su lijepa... Pročitajte više

"Čvrsto vjerujem da postoje površine i prostori na ovom svijetu koje moram JA ISPUNITI".

Otac me zove Milo. Nosim ime svog ponosnog đeda. Uvijek sam želio više da se “zanimam”, nego da budem profesionalan. Po zanimanju sam slikar, a po zvanju profesor. Kad god mogu, to prećutim. Majka je jako željela da postanem ljekar. Ta želja je držala sve dok mi se ime nije počelo povlačiti po novinama, ispraćeno fotografijama mojih prvih likovnih radova. Sva djetinjstva su lijepa. Neka su lijepa samo zato jer su bila djetinjstva, a moje djetinjstvo je prepuno smijeha, ljubavi, iskrenih zagrljaja i imalo je jaku želju da me nikada ne pusti u svijet odraslih.

Djetinjstvo sam proveo u Bijelom Polju, ljeti na školskim raspustima boravio sam kod voljene tetke Dese u Sutivanu i kod bake Milke i đeda Radonja Korać u selu Krlje kod Berana. Onog crvenog slona na točkiće, vaterpolo loptu narandžaste boje i mekane poljupce u oba obraza dobio sam od svog oca u trećoj godini svog života kad sam bio u bolnici na oporavku od operacije krajnika. U petom sam se razredu zaljubio, u sedmom naslikao prvi pejzaž, u šesnaestoj beskrajno želio naučiti svirati gitaru, u dvadeset drugoj diplomirao na FLU Cetinje i napio se.



U osnovnoj i srednjoj školi uvijek sam prolazio u početku sa odličnim, a kasnije sa vrlodobrim uspjehom. Otac je predavao likovno vaspitanje, majka je zavrsila Trgovačku školu i uvijek sama dolazila na roditeljske sastanke. Na ovaj svijet nisam došao sam, svih blaženih devet mjeseci u majčinom stomaku putovao sam sa jednom djevojčicom plavih očiju i kose boje uzrelog žita. Ona se zove Milica i starija je od mene 15 minuta. Od tog 08.07.1979. godine, naš brat Dalibor nije više bio sam i nije se smarao od dosade.

Imao sam ogromnu sreću da se rodim u jednoj prelijepoj zemlji, koja je gledajući iz ovog ugla mogla da postoji samo u bajkama. Nosila je ime Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Deset godina nakon mog rođenja, ona se raspala tako da sam moj život morao da preselim u novu državu koja se zove Savezna Republika Jugoslavija. Ni to nije valjalo. Onda sam prešao u treću koja se zvala Srbija i Crna Gora. I sada konačno živim i stvaram u četvrtoj koja se zove Crna Gora. Za svo vrijeme mog života ja i moj rodni grad Bijelo Polje mijenjali smo države, a uvijek smo bili na istoj lokaciji. Podjedako udaljeni kako od Beograda, tako do Berlina, kako od Berlina, tako do Pekinga... Srednju likovnu školu,a kasnije i Fakultet likovnih umjetnosti završio sam na Cetinju 2002 godine u klasi prof. S. Karaila.

Slikao slike, putovao, dobijao nagrade, ljubio prelijepe žene, sticao prijateljstva i gdje god sam bio, kući sam slao razglednice. Suludi ratovi i pijani vojnici su napokon utihnuli. Došlo je vrijeme iscrpljenih zamornih politika, otuđenih ljudi, života bez svojeg JA i sve se spakovalo u riječ demokratija. Brat se odselio i nastavio život u Norveškoj. Sestru put odveo u Njemačku, i ja, otac i majka ostadosmo zbunjeni te hladne zime samo dva dana pred neku Novu godinu.Imena Nikola i Miloš pripadaju mojoj djeci. Svakog ljeta moja porodica se ponovo okupi.

Iz zelenog i cvjetnog dvorišta sa prvim zracima sunca, svakoga dana čuju se glasovi Kristine, Danila, Danijela, Luke, Nikole i Miloša. Ako već prolazite pored moje kuće, slobodno zastanite i gledajte kakav majstorski fudbal se tu igra i kako nam se srca iskreno raduju.

"I vjerujete, uz sve njihove molbe nedavno sam im priznao da slikarstvo volim jer je prepuno boja."

Prikaži manje